Poslovice su bile, a naravno da su i danas, vrlo važan dio raznoraznih govornih čina - kako zbog njihove sažetosti i kratkoće, tako i zbog njihove dojmljivosti, poučnosti i višenamjenske upotrebljivosti. Pođe li se od pretpostavke da se u poslovicama očituje trag duhovnih osobina jednoga naroda, može se o njima s pravom reći da su monumenta humana.
Rad koji podastiremo javnosti ukazuje na jednu duhovnu osobinu hrvatskoga naroda, naime na njegovu religioznu dimenziju. Pod tim se ne misli samo na odanost i privrženost hrvatskoga naroda vjeri i životu po vjeri, nego još više na činjenicu da hrvatski narod u svom razmišljanju, prosuđivanju, poimanju svijeta itd. očituje ona mjerila i svjetonazore koji se nalaze u Sv. pismu. Ovu tvrdnju najljepše i najzornije potkrepljuju upravo biblijske poslovice. Na osnovi rada koji predajemo javnosti smije se izvući zaključak da je Sv. pismo, a naravno uz njega i propovijed, sastavni dio religiozne dimenzije hrvatskoga naroda. Ne treba se stoga nitko čuditi ako biblijske poslovice čuje u govoru naroda i ako ih nalazi u književnim djelima toga naroda.