Prigodom dodjele dr. Margrit-Egner-nagrade za 2000. održao sam 9. rujna prošle godine na Sveučilištu u Zurichu predavanje kojemu je osnovu činio tekst Osnovana suzdržanost. U njemu polazim od razlikovanja između Kantove teorije pravednosti i Kierkegaardove etike sebebitka i branim uzdržanost koju je preuzelo postmetafizičko mišljenje obzirom na obvezatna stajališta spram supstancijalnih pitanja dobroga ili ne-promašenoga života. To je kontrastirajuća pozadina za jedno protupitanje koje se postavlja obzirom na genskom tehnikom potaknuti spor: Smije li si filozofija dopustiti istu suzdržanost još i u pitanjima etike roda?

Glavni tekst se upliće u taj spor a da ne napušta premise poslijemetafizičkoga mišljenja. Razradu on zahvaljuje Christian-Wolf-predavanju, održanom 28. lipnja na Sveučilištu u Marburgu. Rasprava o ophođenju s genskim istraživanjem i s genskom tehnikom dosada je bez rezultata kružila oko pitanja moralnog statusa predosobnog ljudskog života. Stoga uzimam perspektivu neke buduće sadašnjosti, iz koje ćemo možda jednom gledati unatrag na danas osporavane praktike kao na predvodnike liberalne eugenike regulirane ponudom i potražnjom. Istraživanje embrija i PID uzbuđuju duše ponajprije stoga jer oprimjeruju opasnost koja se povezuje s metaforom "uzgoja ljudi". Ne bojimo se bez osnove da tako nastaje neka međugeneracijska djelatna sprega, za koju nitko ne može biti pozvan na odgovornost, zato što ona jednostrano zahvaća u okomitom smjeru kroz suvremene interakcijske mreže. Suprotno tome, terapijski ciljevi, na koje bi se trebali učvrstiti i svi genskotehnički zahvati, svakoj intervenciji povlače uske granice. Terapeut se mora staviti u položaj druge osobe s čijim pristankom se smije računati.

Iz Predgovora