Svaki se čovjek razmišljajući o sebi pita da li je i u kolikoj mjeri prihvaćen i voljen kao osoba: u obitelji, u krugu svojih vršnjaka, suradnika, u zajednici u kojoj se odlučio živjeti. Rečenica »Čovjek je rođen da voli i da bude voljen« zvučat će poput obične fraze svakom čovjeku koji nije osjetio da je nekim osobama dar i blagoslov, ali i da su njemu neke druge osobe dar i poticaj koji tako često nije ni zaslužio. Tako je ista osoba istodobno davalac i primalac ljubavi. Može se dogoditi, a što se nerijetko i događa, daje čovjek u nekom razdoblju svojega života veoma škrt u pružanju ljubavi drugim osobama, dok u isto vrijeme prima znakove ljubavi od drugih osoba i na svoj način uživa u toj ljubavi. Događa se i to da je netko voljen od neke osobe za koju ne mari i do koje mu uopće nije stalo. Toliki su roditelji i mnoge druge i oženjene i neoženjene osobe na čiju se ljubav nije odgovorilo ljubavlju, već, naprotiv, ravnodušnošću!
Od svojega začeća i rođenja pa sve do svoje smrti čovjek je primalac i objekt nečije ljubavi. Ali on nije odmah davalac ljubavi. Ona je, doduše, u njemu pohranjena, ali uočljiva postaje tek onda kada svojoj majci upućuje prvi smiješak, prve znakove komuniciranja, koji razvedruju roditeljsko lice i ispunjaju ga radošću. Tek je tada dijete primalac i davalac ljubavi.