Čovjeku se u duševnom području događa slično, kao i u tjelesnom. Pred psihologom se osjeća kao i pred liječnikom: i najbolji lijek ništa ne pomaže, ako ga bolesnik neće uzimati ili ga više ne može uzimati. Zato je odlučujuće da u bolesniku pravovremeno probudimo još njegove zdrave snage. Takoreći sve ovisi o njegovoj vlastitoj naravi i njegovoj djelatnosti. Sve dotle dok je čovjek tjelesno i duševno dovoljno aktivan, sve dotle dok je otporan, dotle mu savjeti i lijekovi pomažu. Takvom čovjeku uopće nisu ni potrebni savjeti, budući da si sam zna, a i hoće pomoći.

Tako dolazimo do zanimljivog zaključka da je posao osobnog savjetovanja zaista već na drugom mjestu. Na prvom je mjestu savjetovanje samome sebi. Čovjek mora biti samome sebi savjetnik - to je prvo geslo koje nam u životu mora biti pred očima. Tek tada, kada to više nije dovoljno, kada ne ide bez tuđe pomoći, kada zakaže bistrina i prosuđivanje vlastite pameti, moramo se obratiti drugom savjetniku. Ali tada smo već u opasnosti da nam i drugi više ne mogu uspješno pomoći, jer možemo za njihove savjete postati nepristupačni, bilo da »ne možemo« uvidjeti, ili da barem ne možemo »slijediti« ono što nam preporučaju.

Tako dolazimo do naslova knjige: Čovjek samomu sebi - i to ne samo savjetnik koji savjetuje i rasuđuje, nego i vodič koji vodi, usmjerava i kormilari čamcem svoga života; - pomoćnik koji mu pomaže, ulijeva mu snage i jača ga na životnom putu u borbi za osobni opstanak; - tješitelj koji čovjeka podiže iz osamljenosti, iz osjećaja potištenosti, malodušnosti i pesimizma - i koji je konačno i liječnik, koji se zna očuvati pred bolešću, koji zna sam sebe izliječiti i iscijeliti zadobivene rane koje je zadobio u životnoj »ljutoj borbi«.