Mnogi prirodoznanstvenici, posebno fizičari i astrofizičari, kreću se u prostoru između religijskoga i materijalističkoga shvaćanja, uviđajući i nevjerojatnu harmoničnost u razvoju svijeta i svemira koja upućuje na racionalnu i kreativnu stvaralačku snagu. Novija  teologija, više se bavi pokušajima oblikovanja slike svijeta i pojma Boga kakvi bi bili prihvatljivi i današnjem čovjeku, a što nije u sukobu s Biblijom ako se ona ne shvaća kao prirodoznanstvena knjiga. Da usklađivanje slike svijeta s današnjim znanstvenim spoznajama nije samo stvar teologa nego i Crkve u cjelini, pokazuje otvorenost prethodnog i sadašnjeg pape za dijalog sa znanošću. To je sučeljavanje s nepobitnim činjenicama bez kojih se ne može graditi ozbiljan dijalog.

Ova knjiga želi upozoriti upravo na to da katolička filozofija i teologija ne izbjegavaju sučeljavanje sa znanstvenim poimanjima svijeta, ali i na to da ne prihvaćaju scijentističku ideologiju, koja se proglašava zamjenom za religiju. Kako bi jasnije to došlo do izražaja,u knjizi je napravljen i povijesni pregled kozmologije i antropologije sa svrhom da se upozori na to da je čovjek oduvijek bio zainteresiran za shvaćanje sebe, svijeta i one Snage koja je pokrenula čitav stvaralački proces.