"Svako je stoljeće slično ostalim,'' govorio je Newman, ''ali ljudima koji u njemu žive ono izgleda gore od sviju razdoblja koja su mu prethodila... Stvar Isusa Krista uvijek je u agoniji kao da je pitanje samo da li će propasti danas ili sutra."

(...)
On, vođa oxfordskog pokreta, nada anglikanske Crkve, prekinuo je sa svojim najdražim prijateljima i u sredini svojega života obratio se na rimski katolicizam koji nije baš previše dobro poznavao i od kojega je dugo bio smatran sumnjivim. Pa ipak između anglikanske Crkve kakvu je poznavao Newman, i rimske Crkve nije bilo velike razlike, jer je anglikanska u njegovim očima predstavljala Crkvu otaca koja se vratila u kršćanski svijet. Dugo je mislio da je najsavršenija među Kristovim Crkvama jer nije upala u dvije protivne zablude: praznovjerni i pomalo poganski rimski katolicizam s jedne strane i liberalni ili vulgarni protestantizam s druge. Mislio je da je Rim izopačio evanđelje dodajući mu nova vjerovanja, kao što je apsolutna vlast papina, posredništvo svetaca i čistilište, a Luther da je bio nevjeran duhu crkvenih otaca.

Usred svojega životnog puta, nakon petnaest godina proučavanja, on se uvjerio da se istina evanđelja, određena da prožme čitavu povijest preobrazbom kultura i epoha, morala precizirati i "razviti", kako je on to govorio, poput svakog živog bića. Uvidio je da os Kristove misli prolazi kroz Katoličku Crkvu.

Iz knjige Jeana Guittona Što vjerujem

Cijena: 70,00 kn