"Ah", običavala je reći Anna Katarina Emmerich, "siromašne duše moraju mnogo trpjeti zbog svog nemara, zbog svoje lagodne pobožnosti, zbog svog pomanjkanja u revnosti za Boga i spasenje bližnjih. Kako im pomoći, ako ne po ljubavi koja daje zadovoljštinu, ljubavi koja za njih prikazuje one krjeposti, koje su oni sami zanemarivali u svom životu? Sveci u nebu ne mogu više za njih činiti pokoru i pružati zadovoljštinu; oni to očekuju od djece putujuće Crkve. I kako jako čeznu za tim! Oni znaju da je svaka dobra misao, svaka ozbiljna želja koju živi čovjek ima za njih, djelotvorna. A ipak, malo se mari za njih...!
Tko bi sve to vidio kao što sam ja vidjela, taj bi sigurno tražio snagu da može izdržati viđenje."

A. K. Emmerich