Aurelije Augustin, posljednji veliki mislilac Antike, skoro pola života mnogobožac, a potom jednobožac, te danas i svetac Crkve, svoju raspravu o laži započinje i vodi kao da u tome nema nikakvih prethodnika. On pitanje postavlja i pretresa ga po sebi i jedino polje u koje zalazi jest ono Svetoga pisma, te tako cijela stvar ostaje u teorijskom zabranu. Raspravu je pisao 395. godine naše ere, u posljednjem stoljeću onoga što zo­vemo Antika, no u njoj nema pozivanja ni na grčke ni na rimske autore. Izostavljanje grčkih autoriteta po pitanju laži nije neshvatljivo. Grčko poimanje istine kao filozofskog pojma stvar je zahtjevnija no što bi Augustinu bilo potrebno za uvođenje u raspravu jednog fenomena u kojem balkanski i maloazijski njegovi prethodnici nisu gledali suprotnost istini (...)

Raspravu O laži Augustin piše posljednje godine svoga svećeništva u Hiponu, neposredno prije no što će ga stari biskup Valerije proglasiti svojim nasljednikom. Rasprava je odgovor na učestale tvrdnje nekih teologa kako u Starom zavjetu ima primjera takozvane "nužne" laži, čime se dovodi u pitanje vjerodostojnost svetih knjiga. Među tim teolozima većina je istočnih (Origena, Didimo Slijepi, Apolinario iz Laodikeje, Teodor iz Herakleje), a među onima zapadnim najglasniji je Jeronim Dalmatinac.

Sinan Gudžević