Ova je knjiga svojevrsna rekapitulacija intelektualnog rada Davora Rodina koji se može opisati kao tematiziranje velike promjene paradigme u političkom mišljenju. Autor drži da je političku teoriju i, uže, političku filozofiju moguće jasno podijeliti na političku teoriju moderne i postmodernu političku teoriju.
Hegelovu transformaciju analogne u identitetnu logiku autor kritički analizira u različitim dijelovima Hegelova sustava i zaključuje, zajedno sa suvremenim autorima, da je s njom
dovršena ne samo povijest prosvjetiteljstva već i cjelokupne logocentrički fundirane metafizike Zapada.
Alternativu Aristotelovoj analognoj i Hegelovoj identitetnoj logici autor nalazi u postmodernoj teoriji medija. Ponajprije u medijskom razlikovanju govora i pisma kao asimetričnih i nesumjerljivih medija, a zatim u medijskom razlikovanju teorije i prakse koje nije moguće tehnički izjednačiti. Projekt aplikacije teorije u praksi, koji je dominirao čitavim prosvjetiteljstvom i s Hegelom trijumfirao, time je definitivno antikviran. Teoriju nije moguće bez ostatka aplicirati na praksu, niti je praksu moguće bez ostatka teoretski prikazati.
 

(Tekst s korica knjige)