Gora je mjesto dodira zemlje s nebom. Zato je mjesto svetoga susreta. Gospodinovu preobraženju pred učenicima i objavljenju »u slavi« prethodi uspinjanje na Goru. Evanđelisti ističu da Isus učenike »povede na goru visoku, u osamu«. Izdiže ih iz briga svagdašnjosti, iz običnosti govora, da bi mogli biti »zasjenjeni oblakom svjetla«. Ondje im ne tumači svoju slavu, nego ih uvodi u iskustvo Svjetla i Slave. Božjoj riječi, naviještenoj u liturgiji Crkve, potrebno je uspinjanje na Goru, homiletski hod koji okupljene učenike uvodi u iskustvo Božje slave. Homilija nema zadaću »spustiti« Božju riječ na razinu svagdašnjosti, u običnost govora, još manje »prilagoditi je« pukome ljudskom razumijevanju. Liturgija kroz homiletski govor nudi iskustvo uspinjanja i približavanja Slavi. Pa i onda kad Riječ ostane obavijena oblakom nerazumijevanja, ona nam ne uskraćuje iskustvo Slave. Preduvjet je uspinjanje…

Autori tekstova sabranih u ovoj zbirci bili su vođeni tom mišlju. Otvaraju nam stazu uspona, katkada i teško prohodnoga. Zadaća im je učiniti stazu prohodnom, a iskustvo Svjetla i Slave daruje se onima, koji ustanu i budu spremni uspeti se – na goru, visoku, u osamu…