Bratoljub Klaić, kroatist, leksikograf i prevoditelj (1909. – 1983.), podario je hrvatskoj leksikografiji Rječnik stranih riječi koji je obilježio drugu polovicu 20. stoljeća na hrvatskom prostoru i u široj regiji. Svaki korisnik tiskanog izdanja uz knjigu dobiva i kod s pomoću kojega može preuzeti digitalno izdanje Rječnika.

Klaićev Rječnik stranih riječi ušao je gotovo u svaki dom i zbog nedostatka hrvatskih jednojezičnih rječnika, preuzeo ulogu koju su u drugim kulturama odigrali Larousse, Webster ili Duden.
U proteklim desetljećima svijet se uvelike promijenio, i u sferi materijalne i u sferi duhovnekulture. Riječi su u hrvatski jezik navirale sa svih strana, a zbog tehnološke globalizacije ponajviše iz engleskoga jezika. Iz Rječnika stranih riječi trebalo je izostaviti brojne riječi i izraze koji su nestali iz hrvatskoga života, kulture i znanosti,a mnoge dodati.
Rječnik je trebalo osloboditi povijesno nataloženih ideoloških natuknica, političkih i jezikoslovnih kompromisa što ih je nalagalo vrijeme njegova nastanka, kao i onih riječi koje se više ne rabe u hrvatskome jeziku. Provedeno je sustavno propitivanje svih definicija, a u mnoge su unesene izmjene, posebno u one s područja politike, povijesti i filozofije.
Novi rječnik stranih riječi obogatilo je više od 2000 novih natuknica i preko 1000 novih značenja u postojećim natuknicama, osuvremenjen je pristup leksikografskoj obradi, usklađena je i dosljedno provedena akcentuacija, ispravljene netočnosti i nepreciznosti u etimologiji, uz brojne druge izmjene u znanstvenoj terminologiji, sustavu mjernih jedinicai veličina, u kraticama itd.
Uza sve nužne promjene, Školska knjiga zadržala je duh Klaićeva rječnika, njegov specifični, pomalo literarni, pristup definiranju riječi, bogatstvo primjera iz klasične literature, primjere iz hrvatske književne baštine i katkad osebujan izbor hrvatskih istoznačnica.
Novi rječnik stranih riječi predajemo novim naraštajima kao nezaobilazan izvor znanja o modernoj kulturi komunikacije u europskom prostoru i globalnom svijetu, pri čemu hrvatski jezik prima u svoj sastav nove riječi globalne civilizacije i, kad god može, stvara za njih vlastite zamjene, bogateći se i u jednom i u drugom slučaju.