"Svaki teolog i svaki egzeget mora uzeti u obzir da su ljudi oduvijek razmišljali o smrti i o vječnom životu. A i sama Biblija ima filozofske modele kao osnovu za uskrsnuće – na primjer, Pavao u Prvoj poslanici Kološanima ili Luka u svome evanđelju. Ne moramo bezuvjetno kao osnovu uzeti Platonov model, ali kao teolozi ne možemo proći mimo filozofskih spoznaja. Umijeće se sastoji u konstruktivnom povezivanju biblijskih obećanja s nastojanjima ljudskog promišljanja", kaže pisac ove knjige, poznati benediktinac Anselm Grün.

Podsjećajući na povod pisanja o ovoj temi, tj. da mu ljudi često nakon predavanja postavljaju pitanja o tome što kršćani očekuju nakon smrti i kako možemo zamišljati vječni život, on kaže kako osjeća njihovu čežnju za predočavanjem onoga što će nam pripasti u smrti. Jer predodžbe koje stvaramo o smrti i o onomu što nas čeka u smrti obilježavaju i naš odnos prema smrti. One nas ili plaše ili ispunjavaju pouzdanjem i povjerenjem. Otežavaju nam razmišljanje o smrti ili nam je pak pomažu integrirati u svoj život i, s obzirom na njezinu neizbježivost, živjeti opušteno te ujedno svjesno i budno. Samo ako smrt prihvatimo kao cilj svojega života, a ne kao uništenje, moći ćemo objektivno prosuditi svoju bit smrtnih, a ipak na uskrsnuće pozvanih ljudi.