Stajali smo tako u Dioklecijanovoj konobi, zadivljeni monumentalnim zidovima, prekrasnim lukovima, izvrsno sačuvanim svodovima, a u središnjoj dvorani kočila se u punome sjaju veličanstvena mramorna mensa. Pažljivo sastavljena od dijelova pronađenih u blizini Dioklecijanove blagovaonice, dopuštala je pretpostavku da je možda pripadala i samome caru. Nije bila potrebna baš prebujna mašta pa da zamislimo Dioklecijana kako u grimiznoj togi, ovjenčan lovorovim vijencem, baš za ovom mensom leži oslonjen na lijevi lakat te okružen dvorjanicima blaguje svoju carsku marendu.

Marendu? Ali kakvu? Zanemarimo li mozak pauna, slavujev jezik, murinu tovljenu mesom prvih kršćana te ostale delikatese služene na svečanim gozbama, što nam preostaje? Što je slavni car blagovao običnim danom, osim kupusa što ga je toliko volio da ga je, kako kažu, i sam uzgajao? Što je jela njegova pratnja, dvorjanici, vojska, obični građani? Dakle, kako su se hranili stanovnici ove palače, odnosno - što su jeli prvi Splićani?

Pitali smo se je li moguće da su kontinuitetom življenja na ovome prostoru neki starorimski recepti preživjeli 1700 godina te da ih, ne poznavajući njihovo podrijetlo, i danas, u više ili manje prilagođenome obliku, koristimo? Uostalom, rimska kuhinja je ipak pramajka današnje mediteranske!

Iz Kako je počelo