U svim razdobljima kršćanskih ljetopisa životi svetaca pružali su nam nepobitne dokaze "svjetlosti" koju utjelovljuje Isus. Ugledavši se u život našega Spasitelja, što osnažuje nas ljude pune slabosti, sveci donose prosudbu našega svijeta. Njihova nutrina i svijest prosvijetljene su jasnoćom žive vjere koja u svaki mračni kutak odašilje vječnu puninu svjetla evanđeoskih učenja. Moralna načela naučena kroz ljubav prema pokornosti, siromaštvu i nutarnjoj slobodi te kroz tihu molitvu, koja čovjeka vode u potragu za Ocem Svjetlosti, donose nam svjedočanstvo o jedinstvenom Izvoru iz kojega izranjaju.
Otac Šarbel bio je jedan od onih svetaca koji su, zaključani u život tišine i postojanosti, shvaćali kako treba odvojiti sebe od svega osim od osobe Ljubljenoga, kroz muku, svojevoljno siromaštvo i potpunu predanost, no i kroz duboku povezanost sa živim svijetom.
Jedino što mu je bilo važno jest iskupljenje svijeta, za koje je bio spreman ponuditi svoj život, koji je od najranijih godina posvetio predanoj potrazi za Apsolutnim.
Napustio je svijet i prigrlio samostanski život. Za put monaškog života odabrao je askezu, u skladu s najizvornijim učenjima istočne kršćanske tradicije, kako bi živio posvemašnje odricanje za svoje spasenje i spasenje svijeta.