Teologija i ekologija – je li to dvoje uopće moguće dovesti uvezu?
Na to pitanje nije teško dati odgovor ako se baci samo i letimični pogled na međunarodnu teološku scenu jer on razotkriva važnost koja se posljednjih desetljeća posvećivala ekološkim pitanjima. Zemlja kao zajednički dom (oikos), sve se više nameće kao nezaobilazna tema za teološko promišljanje koje želi biti osjetljivo za "radosti i nade, žalosti i tjeskobe današnjih ljudi". Posljednjih se desetljeća razvio intenzivni dijalog s onima koji djeluju na polju ekologije, a koji ide za shvaćanjem njezinih dinamika, logike i artikulacija. U to je uključena u prvom redu teološka etika: otkrivanje odgovornosti za Zemlju, stavljene na tešku kušnju neodrživim razvojem, na nov je način osvijetlilo jednu sasvim posebnu dimenziju vjerničke prakse. Teologija je tako napustila, na kritički način, antropocentrizam, uz koji je prionula u dijalogu s modernom mišlju, a koji bi – prema optužbama koje su se mogle čuti u više navrata – bio uzrokom uništenja učinjenog nad prirodom. Optužba koju su podržavale i istočnjačke struje, odnosila se na cijelu židovsko-kršćansku tradiciju, a ne samo na zapadno kršćanstvo.
U tom je smislu postala poticaj za preispitivanje 'vladavine' ljudi nad prirodom: nije riječ o apsolutnoj vladavini, nego o čuvanju okoliša koji je Bog uredio da sva živa bića mogu živjeti u njemu. Teologija i ekologija tako su otkrile mogućnost i plodonosnost susreta: obje se, naime, vole prikazivati kao znanosti kojima je cilj očuvanje svijeta, što je nezaobilazan uvjet da se i ljudska bića mogu skladno razvijati.