Karl Rahner je za brojne izmorene glave i ranjena srca, za legije od Crkve oštećenih i nad Bogom razočaranih pronašao utješne riječi koje su im ponovno otvorile i dragim učinile zatrpani pristup izgubljenom Bogu, njegovu stvorenju punom strahota, krvavoj povijesti i njegovu mučnom Evanđelju, njegovoj Crkvi koja ih pritišće. Žalosne je tješio, neuke poučio, zalutale uputio i zdvojne savjetovao. Nemirne je pomirio i u svemu tome postigao ono najviše što psihoterapija poslije Freudova nauka uopće može postići: pomirenje s prividno nepodnošljivom stvarnošću, pristajanje uza sve što je pristanka vrijedno; pobunu protiv svega što se ne smije prihvaćati. To je ujedno srž njegove političke teologije. Time je Karl Rahner jedan od najspasonosnijih psihoterapeuta za sve one ljude koji se odvraćaju od nepodnošljive stvarnosti, jer on je neobičan učitelj potpunog obraćanja izlječivoj stvarnosti.