Uvukla se neka zlokobna šutnja u selo i ljude. Uznemirenost raste kao plima. Nigdje pjesme...

Na kamenom popločenom predvraću podruma župne kuće ranjenik.

Iz nekoliko ubodnih rana krv je u malim vodoskocima šikljala u ritmu još živa srca. U dubini crkve slomljeni, isprevrtani barokni oltari, polomljeni kipovi svetaca začuđenih očiju i slomljen križ. Bliže ranjeniku sjekirom zasjećen kip Bezgrješne...

"Na križu sam!" jeknu. Sjetio se Petrove želje da ne bude razapet kao Spasitelj i ta ga misao obradova. "Nisam dostojan visjeti kao On, ali krik mi ne može oduzeti. Eli, Eli, Lama Sabachtani!" kriknu svom snagom. Krvavi mjehurići poletješe put neba...

Tog kobnog jutra nakanio je seljane izvesti iz sela. Došli su iznenada. Da ne razvale vrata, otvorio je na povike "Otvori, pope, majku ti ustašku!"...

Probudio se u lokvi krvi. Osjeti topli vodoskok, omirisa slanost. Kad su ga i koliko puta uboli, zasjekli sjekirom, nikad neće saznati.

Osjećao je strahovitu žeđ. "Da mi je kap vode, da mi je okusiti i žuč bih popio", zaječa. Sjeti se Isusova krika na križu: "Žedan sam!"...

Bol ga probudi. Mirio se sa smrću koja dolazi. Uostalom navikao je na samrtnike, "Smrt nije kraj, govorio sam. Tko s Kristom umre uskrsnut će! Smrt je novo rađanje, prijelaz preko rijeke vremena... na drugu obalu, govorio sam."

Našli su ga. Krv je ističući na kockasto podište oblikovala polja hrvatskoga grba i križa.

Ispod desne ruke krvlju ispisan nedovršen grafit: "Bože, o...". "Valjda je htio napisati: "Bože, oprosti ili Bože oprosti im..." reče netko. I jedno i drugo je moguće. Bio je svećenik.

Ležao je mrtav. Zora mu se naselila u očima.