U znaku čovjeka

Anton Trstenjak

Polazište našeg kršćanskog svjetovnog nazora danas je — čovjek. Nekada je bilo drugačije. Stari Grci bili su barem u početku svoje filozofije kozmološki usmjereni: sve su gledali u zornom kutu svijeta, kozmosa i tek su u njegovim koordinatama zagledali i razumijevali čovjeka kao dio toga kozmosa. U srednjem vijeku bio je čovjek već ishodišno teocentričan: počeo je "odozgo" kod Boga i tek kroz svjetlo koje mu se otvaralo, gledao je i na svijet i sebe, u njemu. Danas je upravo obratno: počinjemo kod sebe, kod čovjeka, "odozdo". To je prisno čovjekovo antropološko usmjereno doba. To je humanizam suvremene filozofije. I tu se uz ateistički ili bezbožni humanizam uvijek sve više izrazitije pojavljuje i dolazi do izražaja kršćanski humanizam. Prvi "čuči" u čovjeku i ne nalazi put prema Bogu bilo da "ne nalazi mjesta za njega" bilo da je dostatan sam sebi te ga ni ne treba, ili se boji otuđenja kao da bi Božji svijet čovjeka skučivao ili ponižavao; drugi pak govoreći istim suvremenim jezikom i polazeći iz istog egzistencijalnog čovjekovog usredotočenog vidika nalaze svoju osobnu bitnu dopunu, utemeljenje i smisao tek u Bogu. Zato je vlastitost suvremenog kršćanskog humanizma njegova, čovječja i svjetska univerzalnost i upravo nije ništa uža, nego svaki drugi humanizam, a i vječne perspektive daju njegovoj univerzalnosti još posebnu notu beskonačnih razdaljina. Upravo zato tu ne poznaju više nekadašnje zabrinutosti ograđenja između profanog i sakralnog, svjetovnog i posvećenog područja.
 

Vaši komentari

Prijavite se kako bi komentirali!