Često se susret između znanosti i teologije prikazivao kao sukob, kao borba ili nerazumijevanje. Starija i novija povijest ispunjena je otvorenim ili prikrivenim sučeljavanjem između ljudi koji pripadaju znanosti i ljudi koji pripadaju vjeri (kao u žalosnim "zbivanjima oko Galileja" ili prigodom krize transformizma, evolucionizma...). U neku su ruku ti sukobi neophodni, te se može kazati da obogaćuju teologiju i temeljna pitanja koja prate proces tumačenja znanstvenih činjenica i postupaka. Kad takvih sukoba ne bi bilo, moglo bi se pretpostaviti da teologija nimalo ne zadire u našu zbiljnost krvi i puti, u naš svijet prostora-vremena-materije. A to bi moglo pretvoriti našu vjeru u mit, u nekakvo pitanje ukusa ili u potpunu oprečnost vjeri u utjelovljenje. S druge pak strane, ako ne prihvatimo te sukobe, ako ne poželimo sučeliti naše viđenje s viđenjem suvremenih znanosti, tad će tu biti naprosto riječ o strahu pred istinom, o nedovoljnu povjerenju u razum ili jednostavno o obezvrjeđivanju iznimna načina koji bi nam omogućio prosuditi dubinu i slojevitu ljepotu stvaranja. To bi obezvrjeđivanje bilo zapravo prešutno obezvrjeđivanje samoga Stvoritelja.
Otvaranje znanostima nije zapreka vjeri, nego, naprotiv, istinska prigoda da se okani svakoga praznovjerja. Otvaranje znanosti i poštovanje znanosti što ih autor zastupa teku usporedno s htijenjem da se odbaci svako njihovo "iskrivljavanje" u apologetske svrhe. Pseudo-znanstvena opravdanja vjerskih istina ili pak pseudoteološki argumenti koji se rabe da bi se opovrgle utemeljene znanstvene teze lako bi se mogli okrenuti protiv same vjerodostojnosti vjere. Uvažavanje znanosti ne znači ni ustupak u vjerskome pogledu. Otvaranje ni u kojem slučaju ne znači da se odričemo teologije. Temelj je ove knjige nada u mogućnost dijaloga koji neće osakatiti ni znanstvenu istinu ni teološku istinu. Ovo nije knjiga o teologiji, a nije ni o z