Zrcalo neba

Ivan Bodrožić

U zbirci pjesama u prozi i proze u pjesmama pod naslovom Zrcalo neba pjesnik i pripovjedač Bodrožić, nevjerojatnom snagom izraza, u poruku i pouku pretvara sve što na svome životnom putu svakidašnjice susreće. Iz simbolike, što je sve stvoreno u sebi nosi, on cijedi životni sok "naravoučenija" što prema otajstvu otvara i na otajstvo upućuje. On svoju riječ posuđuje ne samo srcu, što u mraku neumorno kuca i čovjeka otkucava, ili lukavu crvu, što nikada ne spava ne bi li savjest ljudsku probudio, nego i hramskoj gredi, kamenoj ogradi, zapuštenoj oranici, probušenome loncu... pomažući im da rječitije od čovjeka ispričaju svoju životnu priču. I tako te male, prezrene i zaboravljene stvarnosti svakidašnjice postaju znakovi na raskrižju ljudskih potisnutih nedoumica i odgurnutih pitanja. Progovarajući njegovom riječju, Petrova lađa, pšenično zrno, poljski ljiljan - na nov, tako jednostavan, a tako dubok način, pričaju priču čitatelju o čovjeku Isusu iz Nazareta pomažući mu u njemu prepoznati i prihvatiti Sina Božjega. Njegove priče-pjesme i pjesme-priče o križu, uskrsnuću, bogatašu i prosjaku, djetetu i pijesku, klasu i zrnu, bršljanu i zidu, boru i čempresu, tragaču i stopama... su prepričano životno Evanđelje. Ono evanđelje po kojemu u isto vrijeme shvaćamo da su sposobni i veliki najčešće prve i najveće žrtve vlastite veličine i zloće, a da upravo hromi najbrže prelaze prag nade. Oni prvi, odviše sigurni u sebe, nikoga ne pitaju i ni na što se ne obaziru pa, raskrižja ni ne primjećujući, lutaju u krugu oko sebe. Dok drugi, zbog slabosti i ograničenosti, imaju potrebu zastati pa, ako imaju koga, i upitati i sve znakove pomno proučiti i tako tegobnim, ali jedinim pravim putem udariti.

dr. Pero Sudar, pomoćni vrhbosanski biskup iz Predgovora

Vaši komentari

Prijavite se kako bi komentirali!