Gospodin neće da hodamo po žici te se neprestance izlažemo opasnosti i strepimo da ne padnemo, nego hoće da budemo hodočasnicima koji se, korak po korak, uspinju spram sjajnoga vrhunca njegove ljubavi, po stazama što su čas lake, čas teške. Hod je to na kojemu, po naporu koji čovjek učini da se pridigne, čak i padovi mogu biti činom ljubavi.
Cini mi se da biblijska slika »hodočasnika« može dobro prevesti duh ove knjige, a istodobno sažimlje i preporuku koju sam tako često davao na ispitu savjesti, što je predmet kojim se knjiga opširno i ustrajno bavi.
Završavajući, naime, svaki svoj dan, kršćanin se ne bi smio, prije svega a kamo li isključivo, pitati koliko je puta pao, upravo poput plesača po žici. Prije bi se morao zapitati na koliko se načina Božja ljubav objavila u osobama, u prilikama, u nadahnućima, u radostima i patnjama svakidašnjega hodočašća. Iz takvoga razmatranja o vlastitu danu, koje postaje »zahvalom« (a to je tema knjige i cilj što se stalno zadaje), lakše će se uvidjeti trenuci rastresenosti i nepažnje; u jasnoj će se pak opreci naprama tolikim Gospodinovim porukama ljubavi grijeh jače istaknuti u svojoj težini.