U kamenitim crkvama hrvatske obale, u Boci kotorskoj i na otocima Jadrana visile su ove slike naslikane na drvenim pločama, na triptisima i poliptisima, kao žarišta i simboli kulta Marije Djevice Bogorodice. Bijahu to uzvišene slike najviše ljepote koju su umjetnici tada mogli izmaštati; prikazivale su ne samo majku Bogočovjeka, Dei Genitrixt sveto biće posvećeno stoljetnom vjerom velike civilizacije Sredozemlja, nego i uzvišenu predodžbu iz svakidašnjice: sliku majke i djeteta, ljubavi najprirodnije i najživotnije. Uz prikaz Krista na križu što je na slikanim raspelima dominirao crkvama s ograde kora ili visine trijumfalnog luka sve do kraja srednjeg vijeka, ikonografska tema Bogorodice s Djetetom bila je, kao drugi pol duboke pobožnosti puka, najjednostavniji prikaz Marijina kulta sveden na bitne oznake Svete Djevice koja je porodila Boga: agia kat Theotokos, Panagia bizantinskog Istoka, Mater Dei latinskog Zapada. Za moreplovce s naših obala bila je to Zvijezda morska, Mariš stella koju se zazivalo u brodolomima, i kojoj su se, za oluja, u dugim danima neizvjesnosti i čekanja utjecale žene ostavljene u gradovima i selima. Bilo je to u stoljećima naše teške prošlosti, čak do nedavnih vremena.
Znanost ih našeg doba i promatra kao umjetnička djela, ali naše Bogorodice još uvijek, čak i u profanim muzejskim prostorima, upravo kao svako izvorno umjetničko djelo, nose u sebi visoka značenja i osjećanja što su živjela u sredinama iz kojih su nikla, i dubinu nadahnuća koja su nadahnjivala njihove stvaraoce.