Ova knjiga sadrži, prvi puta na hrvatskom jeziku objavljen prijevod tekstova belgijskog kardinala Lea Josepha Suenensa (1904. – 1996.), o karizmatskoj obnovi u Crkvi, nakon Drugoga vatikanskog sabora. Knjiga pruža jasne doktrinarne smjernice, putokaz u ispravnom razumijevanju karizmatskog pokreta, svjetlo u nejasnim i zamršenim pitanjima iskustva Duha Svetoga, prakse u životima vjernika i Crkvenoga učiteljstva i odgovornosti. Ovo je djelo zamišljeno kao uvod u njegovo najpoznatije djelo o karizmatskoj obnovi, naziva Malinski dokumenti.

Bit će od koristi svima koji su odgovorni za praćenje duhovnoga života vjernika: biskupima, svećenicima, duhovnim pratiteljima, a potom nadasve vjernicima, posvećenima i laicima.

Autor knjige, jedan je od četvorice važnih moderatora Drugoga vatikanskog sabora a koji je uz vrsne teologe toga vremena poput Ratzingera, Congara, Laurentina i dr. dao izniman doprinos u desetljeću dugom teološko-pastoralnom vrjednovanju katoličke karizmatske obnove. Kardinal Suenens poznat je kao "zaštitnik" karizmatske obnove, od pape Pavla VI. imenovan povjerenik za katoličku karizmatsku obnovu te je znatan dio svoga života posvetio je vrednovanju toga pokreta - isticanju svega dobroga što iz njega može i treba proizaći ali i mogućih zastranjenja kojih se treba čuvati.

Knjiga je podijeljena u 12 poglavlja. U svakome naslovu, osim u naslovu 6. poglavlja, na prvome mjestu stoji Duh Sveti. Tako se nižu teme odnosa Duha Svetoga i životnoga daha Crkve, karizmatskoga iskustva u Crkvi, liturgijske obnove, iskustva Boga, vjerskoga iskustva, vjerodostojnosti kršćana, novih zajednica, kršćana u svijetu, ekumenske nade, Marije i nade.

Autor pomno razlikuje jezične izričaje nastale u okviru pentekostalnoga pokreta od katoličke senzibilnosti shvaćanja Duha Svetoga, Crkve i vjerničkoga iskustva. Brižljivo, oslonjen na autoritet Svetoga pisma, ukazuje na zadaće koje se odnose na Učiteljstvo i pastire, pokazuje kako valja izbjegavati legalizam i kako se otvarati djelovanju Duha Svetoga. Karizmatsko iskustvo našega vremena smješta u jasni odnos s iskustvom Duha Svetoga na početku Crkve i povezuje s iskustvima Crkve tijekom njezine duge povijesti. Osjetljiv je na senzibilnost suvremenoga čovjeka, na njegove potrebe za Bogom i poteškoće u svakodnevnome doživljavanju svijeta, Crkve i samoga sebe. Trudi se pokazati koje se sve promjene u životu vjernika događaju od trenutka susreta sa živim Bogom i kako takav susret mijenja površni, administrativni i neosobni odnos s Bogom, Crkvom i osobnom vjerom.

Posebno je korisno što jasno ističe temeljna obilježja obnove: kristocentričnost, molitveni život, molitvu u jezicima, društvenu zauzetost, osjećaj za Crkvu, svetost i život u milosti.

Opisuje kako izgleda Crkva koja se izgrađuje živim odnosom vjernika s Duhom Svetim.