Usuđujem se zato u ovom promišljanju Bonhoefferovu Etiku, istina fragmentarno bez pretenzija za cjelovitošću, orisati kao proročki zahtjev za rušenjem naše trijumfalističke slike o vlastitoj kršćanstvenosti, ali ujedno i kao proročki program naše ljudske i kršćanske obnove, ne bi li se u nama, osobno i zajedničarski, konačno počelo začinjati ono što je prema Bonhoefferu cilj kršćanske vjere – 'Riječ je o uobličavanju Kristova lika među nama' – što se, dakako, ne postiže veličanstvenim riječima nego odvažnim i odgovornim djelima: 'Djelo je prva ispovijest kršćanske zajednice pred svijetom.'... Ustvari, Bonhoefferova Etika nas sili da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu i Sarajevo i sve ono što ti gradovi simboliziraju kao metafore našeg domaćeg 'šoka kontingencije' 90-tih godina prošlog stoljeća, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta? Jesmo li, dakle, još potrebni?

Iz Pogovora prevoditelja