Knjiga predstavlja značajan i zasada jedinstven doprinos poznavanju kako euharistijske misli i pobožnosti bl. Alojzija Stepinca, tako i crkvenog pa i općenarodnog raspoloženja koje se zrcali u pripremama, organizaciji i samom izvođenju euharistijskih kongresa na području Zagrebačke nadbiskupije u razdoblju od 1934. do 1940. godine.
Temelji se isključivo na pisanoj ostavštini sudionika i očevidaca. U prikazivanju euharistijskih kongresnih slavlja u važnijim središtima nadbiskupije počevši od Virovitice pa do Svetog Križa u Začretju, uključujući tu i XXXIV. međunarodni euharistijski kongres u Budimpešti 1938. godine, autor se služi kardinalovim osobnim i službenim pismima (okružnicama), propovijedima i bilješkama prikupljenima u procesu beatifikacije.
Građa knjige je iscrpno i minuciozno dokumentirana, tako da je na temelju prikupljenog materijala moguće vjerodostojno rekonstruirati ne samo temeljna euharistijska razmišljanja, poruke i smjernice nadbiskupa Stepinca, nego i raznoliko i slojevito društveno i vjerničko ozračje u kojem se euharistijski kongresi održavaju. U sabranim svjedočanstvima moguće je osjetiti sensus fidei, neku vrstu instinktivnog osjećaja koji proizlazi iz žive vjere prema kojoj jedino euharistija jamči pravu i realnu budućnost.