Naziv teodiceja (theos = Bog + dike = pravo, pravednost - opravdanje Boga) potječe od Leibniza. On ga prvi put spominje 1697. u jednome pismu u kojemu najavljuje svoj budući spis Essais de la théodicée sur la bonté de Dieu, la liberto de l'homme et l'origine du mal (Teodicej-ski ogled o Božjoj dobroti, ljudskoj slobodi i podrijetlu zla, 1710.) koji se sastoji iz međusobno povezanih razmišljanja koja je Leibniz u usmenom i pismenom obliku iznio u diskusijama s pruskom kraljicom Sophie-Charlotte. Pritom se radilo o odgovorima na argumente što ih je P. Bayle iznio u svojem djelu Dictionaire protiv spojivosti zla u svijetu s postojanjem beskrajno moćnog, mudrog i dobrog Boga. Leibniz pritom rabi također argumente iz teologije koja se temelji na Božjoj objavi. Kasnije, nakon Kanta koji teodiceju definira kao »obranu najviše mudrosti Tvorca svijeta protiv optužbe koju protiv nje podiže um iz svega onoga što je u svijetu protusvrhovito«, ovo opravdanje Boga pred forumom ljudskog uma ostavlja po strani argumente iz objave i razvija se na filozofijski način pomoću »naravnog svjetla razuma«.
U širem pak smislu teodiceja označuje filozofijski nauk o Bogu odnosno problematiku teiz-ma u filozofiji. U skladu s tim teizam je nazor koji u jednom Apsolutnom biću gleda stvaralački Izvir i Uvir sveukupne iskustvene stvarnosti. Kao takav teizam je prije svega životno osvjedočenje čovjekovo, karakteristično za sve monoteiste na svijetu. Ono se može metodički razraditi u cjelovit sustav, složen od logički nanizanih i provjerenih stavaka. To se može nazvati znanstvenim obrazloženjem teizma, ukoliko pod »znanošću« shvaćamo strogu metodičnost filozofijskog obrazlaganja. Ukoliko se pritom oslanjamo na autoritet Božje objave, dobit ćemo teologij-ski sustav teizma; ukoliko pak ostajemo pri uvidima puke razumske spoznaje (»naravno svjetlo razuma«), imat ćemo filoz