Knjiga je napisana u prvom redu za evangelike da bi upoznali besmrtnu ekumensku baštinu koju je Franjo namijenio svemu kršćanstvu, pa i čitavom čovječanstvu. Autor vješto upoznaje čitatelja s temeljnim kršćanskim krepostima što ih je Franjo ostvario gotovo tri stotine godina prije Reforme a one vrijede do danas i u svako vrijeme.

Pomnim vaganjem svakog izraza — kako je to red kod prevođenja — mogao sam osjetiti kako je autoru nepoznato svako polemiziranje. "I najstroži kritičari Crkve", ističe pisac, "izuzimaju Krista i Franju, jer je njihovo prijateljstvo s Bogom vidljivo više nego igdje drugdje... Kritika je ušutkana, jer je ljubav uvjerljivija od svakoga dokazivanja." U njegovu izlaganju vlada dijalog bez prozelitizma.

Ako autor igdje želi obogatiti evangeličku i rimokatoličku stranu, to želi u načinu štovanja svetaca, napose svetoga Franje. Prvima želi da ne upadaju u opasnost, te "uopće više ne gaje spomen na istaknute članove Crkve", a drugima da svece "previše ne uzdižu u izvanredno, na visinu oltara i crkvenih prozora i na taj način potvrđuju da se oni ne mogu nasljedovati", odnosno, da se "u suglasnosti s Evanđeljem, više ističe istina da svi krštenici tvore općinstvo svetih."

Svesrdno služenje Franje Asiškog najsiromašnijima, njegova ljubav prema svemu stvorenome, njegova postojana vjernost putu siromaštva uz veliku širokogrudnost prema drugima, te njegova neodoljiva radost i predanost, ponuda su svim ljudima i baština čitavom kršćanstvu.

Andrija Bonifačić iz predgovora