Utemeljitelji samostana ili redovničkih zajednica nisu bili "ideolozi", nego "oci". Imali su duhovne sinove, pa su zato postali značajni likovi u crkvenoj povijesti.
Čovjek, naime, bez odnosa s drugima nije osobnost. Ova se zapravo oblikuje iz prisnih i katkad iz manje prisnih odnosa. Takvi su oni odnosi s prijateljima i neposrednim učenicima. Samo zbog toga što su utemeljitelji imali sljedbenike, njihovo je ime postalo poznato. Tko zna što bi bili sv. Benedikt, sv. Franjo, sv. Dominik, sv. Ignacije, da nije bilo mnoštva njihovih duhovnih sinova?
Da bi osvijetlili povijesni lik takvih osoba, stručni pisci žele pronaći također one daljnje odnose, kao što su: koje su učitelje imali, s kim su se družili, koje su knjige čitali... Sve je to vrlo korisno da bi se razumjela dotična osoba. No, to nije dovoljno, kada je riječ o pokretaču jednoga velikog duhovnog gibanja. Ako je uistinu riječ o takvoj osobnosti, onda se mora pokazati kao svjedok konkretnog očitovanja Duha Svetoga u određenom času povijesti spasenja.
 

Iz Uvoda