Siječanjsko sunčano popodne. Penjem se na svoj brijeg dugim stubama, opušteno koračam i motrim crna, gola bagremova debla, čije se grane i grančice oštro ocrtavaju na vedrom zimskom nebu. Poneko deblo u simbiotičkom zagrljaju bršljana: čudesno lijepa, rukom prirode načinjena ikebana. Kutak spašene ljepote na rubu zadimljenoga i čađavog grada. Lagano podižem stopala, opuštam damare po savjetu učenog doktora Chaucharda.
Vi, gospodine, sigurno nešto razmišljate? Podižem oči i, prije nego što sam dobro pogledao dvije postarije gospođe, jedna stade recitirati potiho, no razgovijetno i patetično: »Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji...«
Zaustavio sam se. Znao sam: to su revni-teljke neke kršćanske sljedbe. Odmah revnom gestom otvaraju svoje torbe i nude mi nekakve brošure o Bibliji. Jednu sam knjižicu već poznavao. Bila mi je jednom prilikom u rukama, prolistao sam njezine naslove i pročitao neke njene odlomke.