Tema razornog djelovanja partijskih dogmi na sudbinu pojedinca razmjerno je česta u Araličinim djelima. U Anastaziji partijnost ima žensko, naoko manje okrutno lice, ali su konačni učinci te partijnosti gotovo podjednako destruktivni. Doktor strojarskih znanosti Pavao Crnko teško obolijeva i doživljava svojevrstan živčani slom nakon što ga Anastazija Rubić prokaže kao moralno nepodobnog za daljnje napredovanje u struci te mu time uništi izglede da bude izabran za docenta na fakultetu na kojemu je radio kao asistent.
Aralica se i u ovom romanu pokazuje kao majstor stila, pripovjedač koji se ne žuri niti se umara i, čvrsto držeći konce priče u rukama, uspijeva pronaći vremena i za dojmljiv detalj, usporedbu životom potvrđenu, domišljenu metaforu.