Već su 23 sata, kada se Martini oprašta sa mnom. Upravo smo prije nekoliko trenutaka okončali dugi razgovor, drugi, na temelju kojeg će nastati ova knjiga. Posljednje minute, intenzivnije i slobodnije, prolaze brzo jer razgovaram s nogu, kraj izlaza iz velikog salona za audijencije, podaleko od naslonjača grimizne boje. Srce se lakše otvara kad se pribli-žuje kraj. Kardinal mi čvrsto stišće ruku. U oba razgovora došla je do izražaja ista iskrenost: nije odbio odgovoriti ni na jedno pitanje. To je njegov stil, njegova snaga. I njegovo umijeće koje se natječe s duhom i s duhovitošću. Martini se ne povlači, zna biti iskren, otvoren, bistar, kojiput rezak i poseban, ali je i vrlo sklon dopustiti da se otkriju njegove razumne skrivene primisli, jer »tko ima uši da čuje, neka čuje«. Uostalom, ako se dogodi da razgovor postanezaplo-tnjački on će znati voditi sugovornika ili, još jednostavnije, neće voditi razgovor onako kako bi htio onaj koji sjedi njemu sučelice. On je dobro branjena i zaštićena osoba, premda se ne oslanja ni na kakvu obranu. Naprotiv.