Enzo Bianchi nudi čitateljima pitanja koja si on sam postavlja, u obliku nemira i nade, kao čovjek vjere i traganja. Znajući dobro da ono što on naziva 'migracija' kršćanske vjere može biti pustolovan hod – a ne opasno zastranjenje – jedino ako se čvrsto držimo dvaju načela: prvo glasi da se treba pratiti ritam epohe u kojoj se živi sjedinjujući gipkost gibanja i čvrstoću korijena; a drugo glasi da treba slijediti – iako u nezanemarivoj osobnosti vjerničkog i kulturnog hoda – novu i sve neizostavniju percepciju kako smo svi uključeni u sudbinu cijelog čovječanstva. I upravo polazeći od toga, Enzo Bianchi traži od kršćana –a li i od svakog drugog koji se nalazi u kulturnom obzoru kršćanstva – da jasno, iskreno i domišljato iznova tematiziraju dvije nosive osovine kršćanske vjere: perspektivu čovještva Boga koji postaje tijelom i slobodu da se ljubi Sina koji umire kako bi se moglo dogoditi uskrsnuće. Drugim riječima, obvezuje ih da nikad ne dopust izostavljanje upitnika nakon izraza "kakav Bog".