Preporod i obnova obitelji na proročkome tragu enciklike Humanae vitae imperativ je i hitna potreba ovoga trenutka.
Razumljiva je, dakle, uzvišena služba koju Crkva čini čovječanstvu podsjećajući ga na »zakone koji su upisani u samu narav muškarca i žene« i potvrđujući da samo očuvanje obaju ovih bitnih vidika bračnog čina — sjedinjenje i rađanje — u cijelosti čuva njegov smisao uzajamne i istinske ljubavi, kao i njegovu sukladnost čovjekovu pozivu na svetost.
Nužnost obitelji neizbježno se pojavljuje i u razumu i u vjeri, koliko liječniku tijela, toliko i pastiru duša. Istraživanja na polju dječje i mladenačke psihologije pokazala su nezamjenljivu ulogu obaju roditelja, i svakoga od njih napose, u formiranju zdrave osobnosti. Pedagogija otkriva da se vrijednosti slobode, poštivanja, pravde, služenja, svakodnevne molitve, sebedarja, autentičnoga značenja ljudske patnje i smrti, kao i ljubavi i međusobnoga povjerenja uče u obitelji, toj »najbogatijoj školi čovječnosti« (Gaudium et spes - Radost i nada, br. 52). Sociologija braka ističe koliko bračno zajedništvo, življeno autentično, ne samo da pomaže u razvijanju i brizi za osobnost svakog od supružnika nego im također pomaže rasti u ljudskosti kao paru: jednom riječju, kao osobe u zajedništvu i kao zajedništvo osoba. Prihvaćanje trećega života, života djeteta, u krilo onih koji nisu zatvoreni u svoj bračni solipsizam - zatvoreni bračni duo, pomaže razvijanju osobe koja se daje i prihvaća drugoga.