Fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, gostovao je u četvrtak 16. lipnja na susretu "Večer u knjižari" u knjižari Verbum u Zadru.

Fra Andrija je sedmo od devetero djece u roditelja Mate i Ive iz mjesta Gradina u župi Otok. Nikad nije želio biti svećenik, a njegovo zvanje opisuje stih "Tebi sam predan od majčine utrobe". Nije želio javna nastupanja, bio je povučen, osim kad se trebalo igrati. Htio je biti automehaničar misleći da će tako doći do motora. Dokumente koje je došao predati pri upisu u obrtnu školu u Sinju jednostavno je povukao. "Najbitnije odluke u mom životu su se dogodile vani, ne u crkvi; na polju, ulici, plaži. Radio sam u polju, a jedan čovjek me pita jesam li se upisao u školu. Kažem, nisam. Kaže on, 'Ma idi ti u fratre'. Kažem, 'Dobro, idem ja u fratre'" sjeća se fra Andrija. Kad je bio svećenik, u noći njegova mama mu je došla u sobu, kleknula pokraj kreveta i rekla: "Dijete, ako ti je nešto teško, molim te, oprosti". Tada mu je otkrila da ga je, noseći ga u trudničkim bolovima pješice osamnaest kilometara do Sinja i natrag, prikazala da bude svećenik. U dan kad je išao u obrtnu školu, rekla je, "Gospodine, ja sam ti ga zavjetovala, a ti sad radi što hoćeš". U svojoj 23. godini na plaži u Dubrovniku u razmišljanju o životu, samo mu je dolazila riječ "evanđelje, evanđelje"'. Nije se okupao, nego vratio kući sa spoznajom da je evanđelje odgovor na sva njegova pitanja. Kad se opet mučio, na četvrtoj godini teologije odlučujući trenutak dogodio se u Splitu kod starog Hajdukovog igrališta. "Promatram djevojke u proljeće, kad s druge strane susreće čovjek čovjeka i kaže, 'Di si Stipe, pobogu brate'. Taj 'pobogu brate' čuo sam sto puta, ali tada je to meni bila objava. Danas na to mjesto hodočastim, nasred igrališta. Tada se dogodio moj novi pogled na čovjeka, na sebe" rekao je fra Andrija. Istaknuo je da će uvijek biti teško odlučiti se za duhovno zvanje jer to zadire u ljudsku narav. "Ne možeš sam odlučivati, poslušnost je težak zavjet. Ne raspolažeš sredstvima, siromaštvo, celibat. Trebaš živjeti s ljudima koje nisi izabrao nego su ti dani. Ljudi se po naravi privlače, izaberu, raziđu. Kod nas je neizdrživo živjeti s nekim ako nema zrno vjere" rekao je fra Andrija. Čovjek treba donijeti odluku svaki trenutak, svaki dan te je naslovio jednu svoju knjižicu "Nadvladaj me". "Mislim da su apostoli, sveci i Gospa u svojoj vjeri bili trajno nadvladavani. Ako nisam u vjeri svakodnevno pobijeđen, onda sam gubitnik. Gdje sam Bogom pobijeđen, tu sam nadišao sebe, prešao iz smrti u život. To je trajan proces i borba" rekao je fra Andrija.

"Bog na našu patnju odgovara tako da ulazi u patnju. Bol i patnja izvuku najviše ljudskosti, dobrote i ljubavi. Na kraju će se računati vrijeme koje smo pretvorili u dobrotu i ljubav. Najviše dobrote činimo iz boli. Kad netko trpi, spremni smo mu pomoći. Kad trpimo, otvaramo drugoga da nam pomaže. Ulazimo u zajedništvo, vrijeme pobožanstvenjujemo, pretvaramo u dobrotu, ljubav, supatnju, a Bog je to. Patnja ima veliki smisao" rekao je fra Andrija, istaknuvši kako su svi sveci trpjeli: "Tko god je bio bliz Isusu, trpio je. I što je god bio bliži Isusu, više je trpio".

"Kad čovjek živi evanđelje, drugi čovjek mu nije konkurencija, ugroza, nego brat. U drugome, pa i neprijatelju, vidi Božje stvorenje koje je zalutalo. Sv. Ante je došao u fratre jer je htio otići u Maroko i muslimanima koji su poubijali franjevce navijestiti, vi ste ljubljeni. On je svojom tjelesnošću njima htio postati Božja ljubav. To je ključ, da je sv. Franjo u ljudima vidio djelo prstiju Božjih. Zlo ga nije moglo odvojiti od čovjeka. Plakao je nad ljudskim zlom, a radovao se Božjem stvorenju. Uz njega su se ljudi mijenjali jer su osjetili toplinu" rekao je fra Andrija, istaknuvši da je sv. Franjo jedinstveni evangelizator. Pedeset godina nakon njegovog obraćenja, prosječno iz svake treće obitelji u Europi netko je bio u franjevačkom redu.

Upitan od moderatorice Ines Grbić koje životno područje ljudi najviše ispovijedaju, iz svoga iskustva ispovjednika, rekao je kako se ljudi opterećuju spolnim pitanjima. "Ne kažem da tu nema teških grijeha, ali ima težih grijeha. Spolnost je ovijena stidom, tu lakše zapazimo pa se stidimo. No postoji objavljeni grijeh, kad Isus kaže, Jao vama, bogataši, licemjeri, pismoznanci. Teško je uvjeriti ljude da povjeruju da im je grijeh oprošten. Iznova ispovijedaju neke grijehe koje su već ispovjedili. Lijek je da Bog uživa u pomilovanju. Ljudi i nakon šezdeset godina dolaze s istim grijehom. Ostali su ožiljci. Zato nam je potrebna Godina milosrđa, da se izliječe ožiljci, da se ljudima pomogne. Bog nas vidi drugačije. Po našim kriterijima, Petar nikad ne bi prošao konklave ni bio papa, niti bi Magdalena bila apostol apostolima, poslana navijestiti im evanđelje, kriminalac Pavao ne bi postao što je. Ali, Gospodin je drugačiji" istaknuo je provincijal Bilokapić, poželjevši da vjernici sebe smjeste u Isusovu velikosvećeničku molitvu "Oče, da budu jedno, kao što si ti u meni i ja u tebi, da u nama budu jedno".