Joja Ricov gostovao na "Večeri u knjižari" u Zadru

"I svoju patnju uzimam za dar Božji. U mom životu u svemu se bilježi Božja prisutnost" rekao je Joja Ricov, istaknuti hrvatski književnik koji je u srijedu 27. listopada gostovao na događaju "Večer u knjižari" u knjižari Verbum u Zadru, a uz moderiranje Ines Grbić.

Odlika njegovog stvaralaštva je humanistička angažiranost, visoka moralnost, nepokorna vjernost Bogu i idealima. Opisuju ga kao oporbenjaka u životu i književnom radu, da je čist i nekalkulant, do dječje prostodušnosti. Više od 30 godina kao umjetnik u Hrvatskoj zatočen u sarkofag – takvo je iskustvo doživio taj umjetnik rodom iz Kali, iznimnih pjesničkih ostvarenja u antologiji hrvatskog pjesništva. Njegova su djela i u mnogim inozemnim antologijama: talijanskoj, francuskoj, poljskoj, čileanskoj i meksičkoj. Ove godine Društvo hrvatskih književnika čiji je član u Zagrebu je proslavilo 80 godina njegovog života. Likovni je i književni kritičar, esejist, dramski pisac, publicist, antologičar, prevoditelj, fonetik i predavač slavistike, autor 40 svezaka raznovrsne umjetničke građe. Zbog domoljubne riječi Ricov je proganjan; s 15 godina u logor su ga odveli nacisti, iz zadarskog sjemeništa "Zmajević" zbog opiranja talijanizaciji su ga izbacili fašisti, a jugoslavenski komunisti su ga zatočili na Goli otok. Tito ga je pustio na intervenciju talijanskog nobelovca, Ricovog prijatelja Salvatorea Quasimoda. Zbog nepodobnosti prijevodi mu nisu objavljivani do 1989. g., a pisani prije 40 godina neki su tek sad u pripremi za tisak. Bio je lektor na Državnom i katoličkom sveučilištu u Milanu, urednik milanskog časopisa "D’Ars Agency" i savjetnik kazališta "Trebbo"; sastavio je, priredio i preveo talijanske antologije, bio je francuski stipendist i dobitnik međunarodnih nagrada. U stručnim krugovima je dugogodišnji uvaženi audiorehabilitatoru Centru SUVAG.

Bio je utemeljitelj i urednik Hrvatskog književnog lista, zajednice samostalnih pisaca TIN. Dobitnik je i jedne od najvećih međunarodnih nagrada, Zlatne partenope, kao vitez umjetnosti 1997. g.

U srednjoškolskom razdoblju bavio se kiparstvom i glumom, te je i u Verbumu kao dramski interpreta opisao stvaralačke okolnosti svog potresnog života. Književnici i drugi umjetnici ističu Ricovu nekonformističku narav, nikad podoban a uvijek mlad; skroman, izuzetno vitalnog duha, ljubljeno dijete zadarskog nadbiskupa Dujma Munzanija, za život zahvaljuje Bogu i Gospi, smatrajući značajnim da je rođen baš na Blagovijest.