A onda je spravom započelo svadbeno slavlje kao prvi dan našega potpunoga života, kao predslika željkovanog raja. Dok su se dvoranom širili osmijesi, i anđeli su bili pokraj nas. Uz pjesmu i ples, uz obilje stola, uz prijatelje i rod s Bogom među nama taj dan se svojim veseljem protegnuo na tri dana, na sedam dana, na medeni mjesec, na osmijehe iza toga. Gdje Bog stoluje, tu je uvijek tako.
Ali što ostaje od naše svadbe nakon prvih godina, nakon decenija, nakon povratka u svijet koji Ga nikad nije ljubio? Čim je nestalo Isusa, i slavlje je prestalo. Čim smo postali «obični ljudi», zaboravili smo na evanđelje mira pa se na sve vratio onaj gusti mrak s početka betlehemske noći.
Zato, natrag! Svakim danom natrag u snagu svete vjere, u vjernu privrženost! Od svadbenog dana nismo većeg imali ni života ljepšeg od njegova slavlja. Natrag svetom zagrljaju! Natrag tajni posvećenog spola! Tko je s Bogom, ne može umrijeti ni izumrijeti. Ne mogu ga ni godine spolno usmrtiti kad je dokazano na Abrahamu i Sari da ni njezina devedeseta, ni njegova stota nisu Božjim prijateljima bračnu želju oduzele.
Brate i sestro, vi, nad kojima je od početka Božja riječ: «Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.« (Post 2,24), vi se izvan ženidbe ne možete posvetiti ni tračak rajske sreće naći. Veli: «jedno tijelo«, a ne jedna duša, kako se neki iza lažnog djevičanstva kriju u bračnu nevjeru. Ne dajte se zavesti! Vaš brak mora sazrijevati u svakoj radosti, a ne postajati sve dalji od raja.
 

Autor