Nezadovoljstvo povijesno-kritićkom metodom, koja je dovela do vrlo različitih rezultata u istraživanju povijesnog Isusa, a uz koju sam vezan od procvata katoličke biblijske egzegeze nakon enciklike »Divino afflante Špiritu« (1943.), potaknulo me je da pokušam na drukčiji način pristupiti osobi Isusa Krista, koji je nekoć došao u povijest a sada dalje živi kod Boga i u Crkvi. Taj pokušaj polazi od perspektive vjere četiriju evanđelja, koja se oslanja na povijesne predaje, a dovela je, već prema vremenu i okolnostima, do uvijek izmijenjene slike o Isusu Kristu. Tu su povijesni temelji uzdignuti u sliku vjere, koja se u četirima evanđeljima različito zrcali, ali odaje zajednički vjerski stav, koji je ostao putokaz za buduća stoljeća sve do našeg vremena.