U posljednjih nekoliko godina u svim se crkvama događa izvanredna promjena - od najniže razine, tako reći od same baze crkve, pa sve do najslužbenijih proglašenja: obnavlja se služba ozdravljanja.
Kad se radi o službenim proglašenjima možda se najdalekosežnija od svih promjena izvršila 1. siječnja 1974. u Rimokatoličkoj crkvi. Ono što se nekad nazivalo sakramentom "Posljednje pomasti" ili "Pomazanjem umirućih" postalo je "Bolesničko pomazanje". Sadašnja mu je svrha, kako mu i samo ime kazuje, ozdravljenje cijele osobe, a ne više prvenstveno priprema za smrt. U skladu s ovim preusmjerenjem svrhe tog sakramenta, udjeljuje ga se ne samo ljudima koji su u smrtnoj opasnosti, već bilo kome tko boluje od neke teže bolesti. Ovim promjenama vraćamo se k prijašnjem gledanju na pomazanje bolesnih, koje je prevladavalo u Crkvi do srednjeg vijeka.
Istovremeno na najnižoj razini crkve nailazimo na molitvene grupe koje ponovo otkrivaju snagu molitve za bolesne. Ne radi se tu samo o teoretskoj promjeni; promjena je to što se temelji na iskustvu ljudi koji su vidjeli kako bolesni ozdravljaju po molitvi. Pa ipak, sjećam se kako su se donedavno, jedva nekoliko godina unazad, čak i katoličke karizmatske molitvene grupe držale rezervirano u pogledu molitve za tjelesno ozdravljenje.

(Iz Uvoda)