Djelo S. P. Novaka, po pristupu i valorizaciji, inovativno je u hrvatskoj historiografiji te je već pobudilo jake stručne rasprave a izvrsno je primljeno i od strane kritike. Primjena recentnih metoda dosad neprimijenjivanih u našoj povijesnoj znanosti, modelski je otvorila mogućnosti novog iščitavanja i suvremene revalorizacije ne samo povijesti književnosti već implicite i svih drugih povijesnih znanosti.
"Novakova književna historiografija, naime, vodi računa o svim dometima i novim spoznajama struke (hrvatske filologije, u prvome redu), da bi zatim uspostavila vlastiti aksiološki (i topološki) okvir te nastavila sa specifičnom narativnom strukturom i strategijom privlačenja pažnje mogućih korisnika. Posebno su dosjetljivo odabrani naslovi pojedinih poglavlja, dok podjela na veće (epohalne) cjeline odgovara ustaljenim stilsko-morfološkim koordinatama."

(tekst iz Uvoda)