Kršćanska misao patrističkog razdoblja (2. – 7. st. po Kristu) uglavnom se proučavala u usporedbi s filozofijom koja joj je prethodila te, rjeđe, s modernom filozofijom.
No, može li se filozofski krug Justina, Klementa Aleksandrijskog, Origena, Tertulijana, Hilarija, Augustina, Boetija, Kapadočana, Atanazija i drugih crkvenih otaca svesti isključivo na korištenje riječi grčkih i latinskih filozofa, ili pak njihova misao ima neko samostalno spekulativno značenje?
Polazeći od toga pitanja autor ispisuje prvu i sveobuhvatnu povijest patrističke filozofije: u novim i nerijetko također suprotstavljenim tumačenjima pojmovnih posudbi iz srednjoplatonske i neoplatonske, stoičke i aristotelske misli može se uočiti ne samo utjecaj grčko-rimske kulture već nadasve i teorijske novine koje donose crkveni oci: učenje o Trojstvu, stvaranje ex nihilo, vrijeme i vječnost, zlo i dobro, uskrsnuće i apokatastaza, kategorije i ograničenosti jezika pred Božjom beskonačnošću i neizmjernošću te narav duše i njezin etičko-religijski cilj kao „usličnjavanje s Bogom“.
Autor je redoviti profesor latinske literature na Sveučilištu i Pisi i jedan je od najznačajnijih proučavatelja povijesti nekršćanske i kršćanske kasnoantičke misli kojoj je posvetio monografije, kritička izdanja i prijevode.
Knjigu je priredio dr. Stjepan Kušar, a opremljena je i posebnih hrvatskim dodatkom s prijevodom i originalnim naslovom pojedinih djela, s popisom najvažnijih autora i kazalom citiranih autora kao i bibliografijom naslova i nizova u kojima se mogu pronaći izvorna djela obrađivanih autora te izborom literature na hrvatskom.