Sve ono što je pustinja Blaca u četiri stoljeća svoga postojanja predstavljala, potvrđuje da je život u blatačkoj dolini imao naglašenu duhovnu i materijalnu dimenziju. U izrazitim krškim uvjetima, u miljeu otočke usamljenosti, blatački su pustinjaci uspijevali svoje snove pretvarati u stvarnost. Poštivanje rada ruku i molitve kao zajedničko slavlje oblikovalo je njihovo razmišljanje i ponašanje, tako da nikad nisu napustili izvore svoje vlastitosti i kulture. Uz discipliniranu duhovnost i pro-micateljsku snagu bili su primjer uspješnoga kršćanskog usavršavanja po posebnom načinu življenja.
Povijesna priča o pustinji Blaca čini nam se posebno zanimljivom i aktualnom danas, u vrijeme kad je suvremeni svijet zahvaćen gospodarskom krizom koja nema samo financijske uzroke, nego joj je u korijenima etička kriza, kriza duha. Današnje pomodarstvo, površnost, nebriga i potrošačko-hedonistički mentalitet s rastućim profiterstvom bitno su odredili stil življenja koji dovodi u pitanje održivost života na našem planetu, sa sve primjetnijim nametanjem lažnih vrijednosti i bezboštva.
Tragovi pustinje Blaca potvrđuju, međutim, činjenicu da su "ljudske osobe najveći resurs". Pustinjaci su zbog svog cjelovitog pristupa životu pokazivali izvanrednu sposobnost prilagodbe: u njihovoj zajednici jednako su bile zastupljene duhovne, odgojne, obrazovne i materijalne komponente. Usredotočenost na rad i disciplinu rezultirala je većim samopouzdanjem i punijim doživljajem vlastitih vrijednosti.