"Kad mi je mama Anastazija došla prvi puta u posjet u zatvor, jedva me prepoznala onako izgladnjela i u onom jadnom robijaškom odijelu u Staroj Gradiški, a Sava je bila razlivena tako da je izgledala kao beskrajno mutno jezero, a ona je rekla: 'Mislim da je moja bol kao ova razlivena Sava!' Najteže joj je bilo, što je mislila: 'Tko jedanput upadne u njihove ruke, taj neće više vidjeti ni sunca ni mjeseca, niti ikada zagrliti svoju majku i svoje najbliže!' No, Bog je ipak dao, da je sve prošlo. Znaš dobro. Boli i patnje sastavni su dio života, i najbolji način, da zajedno činimo ljubav Ljubavi koja je tako malo ljubljena.

Iz pisma koje je vlč. Marko napisao 15. rujna 1999. godine s. M. Lidiji od Duha Svetoga (Vuksanović).

Fra Julijan Ramljak kaže: "Jer sam bio spreman umrijeti, zato nisam pokleknuo. Osuđen sam najprije na 8 godina lišenja slobode s prisilnim radom, a u ponovljenom suđenju kazna mi je povećana na 18 godina. Za vrijeme istrage bio sam drogiran. Sjećam se riječi svoje majke, koja mi je kazala prije nego su me odveli u zatvor: 'Sinko, bilo bi mi teško da čujem da si umro, ali puno lakše nego da saznam da si špijun.' Time me je ohrabrila i oslobodila bilo kakve obaveze prema njoj, i dala mi punu slobodu da ne bi pokleknuo.

Iz knjige dr. Augustina Franića ,"KPD Stara Gradiška, mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika", Dubrovnik, 2009., str. 276.