U zbirci pripovijedaka "Advenstki vijenac" ponajveći se zaokret vidi u Erićevom naglašenijem opisivanju duhovne dimenzije, religijskoga, što je toliko dominantno da čini konceptualnu okosnicu zbirke i zajednički nazivnik svih priča, ma koliko po mnogo čemu ostalome uvrštene priče bile raznovrsne. Kao da se mentalno pripremao za skori kraj života i za konačno upoznavanje s onostranim, Željko Erić se u ovim pričama posvećuje traženju nadzemaljskoga i transcedentnoga smisla, pa su mu priče ispunjene kršćanskim obećanjima i utjehama spasa, iskupljenja i vječnosti.

U svakoj priči dogodi se čudo, čudo ljudske dobrote ili čak nadnaravno čudo. Da bi motivacija takvih nevjerojatnih trenutaka, pa čak i obrata bila efektnija, radnje svih priča Erić smješta u blagdanska vremena kao što su adventsko razdoblje, Božić, Uskrs, na Tri kralja...