Počeo se baviti književnošću kao srednjoškolac, uređivao je književni list i sudjelovao je u kazališnim predstavama za koje je tekstove pisao Vladimir Borić (kasnije prvi dijacezanski biskup u Punta Arenasu) zajedno s bratom Domingom (kasnije svestranim "čovjekom od teatra, televizije i filma", kako ga je nazvala čileanska književna kritika), Ernestom Livačićem Gazzanom (piscem, sveučilišnim profesorom i akademikom) i Vicentom Borićem (literarnim kroničarem iseljeničkog života).
Ipak će tek u pedesetim godinama svoga života početi objavljivati zrela književna ostvarenja preselivši se u glavni grad Santiago poslije svestrane angažiranosti u društvenom i političkom životu u Punta Arenasu (bio je i guverner čileanskog dijela Ognjene zemlje od 1946. do 1952. godine).
Objavio je romane: DESDE LEJOS PARA SIEMPRE (Iz daleka zauvijek), 1966.; ENTRE EL CIELO Y SILENCIO (Između neba i tišine), 1974.; EN EL ULTIMO MAR DEL MUNDO (Po moru na kraju svijeta), 1978. kojim je zaokružio trilogiju opisavši život u gradu nastalom od kažnjeničkog naselja, na osamljenim i beskrajnim bespućima pampe, i po moru, južnije od kanala Beagle i oko rta Horna, u negostoljubivim krajevima u oporoj i teškoj klimi kamo su ljudi odlazili u potrazi za zlatom, boljim životom i bogatstvom i koje su, zaslugom i hrvatskog iseljeništva, pretvarali u višenacionalnu i civiliziranu zajednicu.
Godine 1984. N. Mihovilović tiska ESTAMPAS MAGALLANICA - QUATRO HOMBRES DE AYER Y DE SIEMPRE (Slike iz Magallanesa - četiri čovjeka od jučer i oduvijek), a 1985. mu Društvo književnika u Valparaisu objavljuje zbirku od deset, kako ih autor naziva, "polu-priča", odnosno skica za priče koje pripovijeda Ludi Keko - SIMBAD SIN MAR (Simbad bez mora).
Nicolás Mihovilović se svojim književnim radom probijao polako i stjecao sve veću naklonost književne kritike i čitatelja pa njegova djela doživljavaju nekoliko izdanja (u tome prednjači Iz daleka zauvijek koje bilježi peto izdanje), prevodi se na druge jezike, a za roman Po moru na kraju svijeta dobiva prestižnu Nagradu općine Santiago i 1986. postaje dopisni član Akademije za jezik.