Ivo Stipičić rođen je 1934. godine u Gornjem Humcu na otoku Braču. Kao trinaestogodišnji dječak primljen je u Dominikansku gimnaziju u Bolu na Braču. Nakon dominikanskog novicijata, u Dubrovniku započinje studij filozofije na tamošnjoj Visokoj dominikanskoj školi, koji nastavlja u Walberbergu, u Njemačkoj, gdje započinje te završava i studij teologije. U švicarskom Fribourgu nastavlja studij filozofije s težištem na filozofskoj antropologiji i završava ga doktoratom iz filozofije. Po povratku sa studija dvije godine bio je nastavnik na Visokoj dominikanskoj školi u Dubrovniku, a nakon toga je sedam godina na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predavao razne filozofske predmete i granična pitanja teologije, marksizma i prirodnih znanosti. Nakon toga, zbog poslijekoncilske napetosti u Crkvi i sumorne društveno-političke svakodnevice, odlazi na godinu dana u Njemačku, da bi na kraju, silom nesklonih mu prilika u domovini, tamo i ostao. Na poticaj biskupa dr. Franza Kamphausa primljen je u limburšku biskupiju, u kojoj je obnašao razne pastoralne službe do mirovine.
Otkako je umirovljen, pastoralnim radom bavi se koliko mu to dopušta narušeno zdravlje. Ostalo vrijeme provodi pišući molitve i pjesme ili obrađujući razne filozofsko-teološke teme.
U našoj javnosti poznat je, osim po prijevodu knjige Josepha Ratzingera Uvod u kršćanstvo (KS, Zagreb, 1970.), po više filozofskih i teoloških, refleksivnih i poetskih tekstova, objavljenih u prvim brojevima časopisa Svesci. Radove je objavljivao i u časopisima Bogoslovska smotra te Hrvatska obzorja. U vlastitom izdanju objavio je knjige: Jesenske brazde. Pjesme, 2003.; Paljetci i pabirci. Iz bogatih riznica znamenitih ljudi, 2006.