Biblijska imena ispisana klinastim pismom na glinenim pločicama što ih je 1934. našao francuski arheolog prof. Parrot u iskopinama grada Mari u srednjem toku Eufrata, a njegov sunarodnjak prof. Schaeffer par godina kasnije u kanansko-feničkom gradu Ugaritu, te smotuljak knjige proroka Izaije i drugih nebiblijskih spisa što ih je 1947. slučajno otkrio 15-godišnji pastir Muhammad ad-Dhiba u Kumranu kraj zapadne obale Mrtvog mora- potaknuli su 1950. g. publicista Wemera Kellera da svu svoju pozornost otad posveti toj novoj, ali još malo poznatoj disciplini istraživanja antike - biblijskoj arheologiji.

Sva ta brojna, krajnje iznenađujuća i uzbudljiva otkrića, ta drevna prošlost što je zahvaljujući tim i drugim pojedincima odjednom počela dolaziti na vidjelo iz dubokih slojeva zemlje i ostataka pradavnih ljudskih nastamba, navodili su autora ove knjige na zaključak da Biblija, ta “KNJIGA NAD KNJIGAMA”, nije samo "religijska priča” kakvom ju je dotad smatrala većina znanstvenika, da to nije legenda, već autentična povijest Bliskoga i Srednjeg istoka, zapravo ondašnjega -čitavog svijeta. To je prije svega povijest Palestine kao područja na strateški važnom raskrižju, pa zato i središtu žestokih sukoba tada moćnih kraljevstava: egipatskoga, hetitskog, asirskog, babibilonskog i perzijskog, a koje je, unatoč svemu tome, iznjedrilo judeizam i kršćanstvo i cjelokupnu judeo-kršćansku civilizaciju.