U Isusovoj, zasigurno najljepšoj, prispodobi o "Izgubljenom sinu" izrečeno je nešto nečuveno, na čudesan način oslobađajuće: Bog nije otac koji se ljuti i osvećuje. U njegovim očima nitko nije izgubljen. Svatko ima pravo vratiti se u svoj dom bez obzira tko je i što je učinio. Čovjek se ne mora ni opravdavati ni ispričavati. Jedino mora biti spreman napustiti svoju oholost. Praznih ruku smije primiti Božje milosrđe čija beskrajna ljubav prašta bez postavljanja ikakvih uvjeta. Naša želja za srećom, naša neutaživa čežnja za pravdom, slobodom i ljubavi ne završava u ništavilu nego se uklapa u Božju beskonačnost. Bog je sabrao sve naše suze, i nijedan mu osmijeh neće izmaknuti. Bog je veći od našeg srca i od našeg svijeta.

Johannes B. Brantschen, dominikanac, profesor dogmatike u Fribourgu (Švicarska), otkriva nam na uvjerljiv i snažan način smisao i poruku ove prispodobe: onako kako se Bog ponaša prema nama, čak i onda kada smo krivi, isto tako se i mi moramo ponašati jedni prema drugima i na taj način izbjeći međusobno optuživanje. Srž kršćanske poruke je: radost u Bogu i radost s ljudima u Bogu.