Knjiga govori o prvim godinama papinstva Jorgea Marija Bergoglia, argentinskoga isusovca podrijetlom iz Pijemonta. Već samim odabirom imena, kada je izabran za papu, Bergoglio je nagovijestio promjene koje će nastupiti u Crkvi.

Nuncij u Venezueli, Pietro Parolin, određen da postane novi državni tajnik, primjećuje kako se atmosfera odjednom promijenila: „Iz opterećene Crkve s milijun problema… koja se činila pomalo bolesnom, prešli smo u Crkvu koja se otvorila.“ (Iz knjige)

Ova knjiga ne govori samo vjernicima, samo manje poznate stvari o papi Franji nego se njezin autor bavi i Papinim prethodnicima, ali i, općenito, trenutnom situacijom u Crkvi na svjetskoj razini, a posebno Crkvom u Vatikanu.

Bergogliov stil prepoznatljiv je već u njegovim prvim komentarima. Njegov je govor neposredan, gotovo pučki, snažne duhovnosti, s idejom jedne dinamične Crkve. Neki kardinali frkću nosom uspoređujući ga s uzvišenim formulacijama Benedikta XVI. No jednostavan i iskren Bergogliov govor proizlazi iz želje da pokrene vode. Franjo je ledolomac, komentirat će katolički spisatelj iz Sjedinjenih Država Michael Novak. Za obnovu je potrebno razbiti fosilizirane sheme. Franjo želi Crkvu u pokretu, koja se ne zatvara unutar svoje ograde zbog straha od nedaća. „Kažem vam: tisuću puta mi je draža Crkva koja je doživjela nezgodu, nego bolesna Crkva! Crkva koja ima hrabrosti riskirati da izađe“, ponavljat će još mnogo puta u idućim mjesecima.