Autor analitičko-egzegetskom i sustavno- teološkom metodom istražuje pet Pavlovih tekstova iz izvornih poslanica u kojima se zrcali spektar njegove eshatološke misli. Prvi tekst (1 Sol 4, 13-18) odbacuje krivo uvjerenje da će Kristov pojavak u slavi vrijediti samo za one koji će ga dočekati u životu. Drugi tekst (1 Kor 15), temeljeći se na kršćanskoj vjeroispovijesti, prikazuje buduće uskrsnuće mrtvih kao definitivnu budućnost vjernika. Treći tekst (2 Kor 5, 1-10 ; Fil 1, 21-23) bavi se individualnom eshatologijom, odnosno čovjekovim zajedništvom s Bogom odmah nakon smrti, bez čekanja uskrsnuća i konačne završnice svega. Četvrti tekst (Gal 4, 4) prikazuje provalu eshatona u povijest kao puninu vremena, odnosno kao povijesno-spasenjsko osmišljenje vremena. Peti tekst (Rim 8, 19-22) bavi se eshatološkom završnicom svega kozmosa. Pavlova se eshatološka misao kreće od zanimanja za preminule, za sve koji su povjerovali Kristu, za pojedince koji smrću ne prestaju postojati, za povijest kao okruženje ljudskoga ostvarenja i za svekoliku stvarnost koja ima budućnost u Božjemu naumu.