Victor Marie Hugo, francuski književnik (Besançon, 26. II. 1802 – Pariz, 22. V. 1885). U književnost je ušao sa sedamnaest godina osnovavši časopis "Conservateur littéraire" (1819). U prvoj zbirci pjesama ("Ode i druge pjesme" – Odes, 1822) pjeva o srednjovjekovnim crkvama i veliča burbonsku dinastiju. Istodobno se okušao u proznim vrstama. angažirao se u »romantičarskom sukobu« s klasicistima i u borbi za novi književni pokret. Trijumf romantizma osiguravao je prvim dramama: "Cromwell" (1827) i "Hernani" (1830). Predgovor "Cromwellu" postao je manifest romantizma. Premijera drame "Hernani" (25. veljače 1830) označila je pobjedu romantizma kao novoga književnog pokreta, kojemu je Hugo postao vođom. Zbirka pjesama "Istočnjakinje" (Les Orientales, 1829) učvrstila mu je pjesničku slavu i postavila ga na čelo tzv. pitoreskne škole. Nakon državnog udara Luja Bonapartea (1851.), koji se proglasio carem (Napoleon III.), Hugo se iselio u Belgiju. Odatle je otišao na otok Jersey, pa na Guersney, gdje je živio sve do sloma Drugoga Carstva (1870). Vratio se u Pariz, gdje je bio biran u Parlament i Senat. Hugo je volio velike ideje (sloboda naroda, napredak čovječanstva) i velike pojave (kult Napoleona I.). Kao romanopisac ocrtava povijesne slike velikih razmjera i s ljubavlju prikazuje ljude iz naroda. Uz opća obilježja romantičke škole (fantazija, slikovitost, suprotnosti), njegove romane obilježava pojačana sklonost za grotesku i za prizore jeze. Obrađuje raznolike teme, koristi se raznovrsnim intonacijama i svim registrima: epskim, satiričkim, elegijskim, izražavajući s lakoćom velika opća mjesta, ili iznoseći lirske poticaje najvećih dubina duše i nesvjesnoga. Svojim je djelom zauzeo jedno od temeljnih mjesta u sveukupnoj francuskoj pjesničkoj tradiciji.